Unutra je hladnije.

Noć se polako spustila na grad, nekako čista, kao da se umorila od silnih magli. Ulične su se isticale, nadoknađujući sve ono što im je bilo uskraćeno prethodnih noći. 
I sve je nekako ljepše, praznici znaju tako proljepšati ulice. Ljudi zagrljeni šetaju i gužva je. Na trenutak sam se zaustavio shvateći da je hladno i puhnuo par puta ispred sebe.
Čudno, pomislih. Dah se ne ledi, a opet hladno.

Ko će prvi…

Ptico, odcvrkutala si pjesmu s moga ramena…

Znam da postojiš negdje i da smo se mimoišli, i lagao bih da kažem da je dovoljno.
Prisutan je osjećaj tvog postojanja, iako te gotovo nestvarne slike bježe sa horizonta pamćenja. Poneki zupčanik sjećanja preskoči, i sve dalje su obrisi mene.
Maglovito je ovih dana, ali proći će. Svanuti će nam neki novi dan, sa sve suncem i plavim nebom. I on kao takav, do pola savršen, čekati će tebe da od moje pustinje napraviš svoju oazu.

 

Moje jučer.

Suviše daleko da bi mi dahtalo za vratom, a ipak je prisutno.
Dan prolazi, i stvarnost se mijenja. Nove želje mijenjaju stare, i često kajanje zamijeni sve one trenutke što lekcijama pobjeda sam zvao.
Vrijeme nas pretiče.

“Ja sam kao na brodu, vrijeme je vjetrovito i čujem kako me more zove. Priđem ogradi, pogledam dolje i vidim sebe u vodi, kako se utapam…”
– Gospodar igre. S.Š.