Noć se polako spustila na grad, nekako čista, kao da se umorila od silnih magli. Ulične su se isticale, nadoknađujući sve ono što im je bilo uskraćeno prethodnih noći.
I sve je nekako ljepše, praznici znaju tako proljepšati ulice. Ljudi zagrljeni šetaju i gužva je. Na trenutak sam se zaustavio shvateći da je hladno i puhnuo par puta ispred sebe.
Čudno, pomislih. Dah se ne ledi, a opet hladno.
Ko će prvi…
Ptico, odcvrkutala si pjesmu s moga ramena…
Znam da postojiš negdje i da smo se mimoišli, i lagao bih da kažem da je dovoljno.
Prisutan je osjećaj tvog postojanja, iako te gotovo nestvarne slike bježe sa horizonta pamćenja. Poneki zupčanik sjećanja preskoči, i sve dalje su obrisi mene.
Maglovito je ovih dana, ali proći će. Svanuti će nam neki novi dan, sa sve suncem i plavim nebom. I on kao takav, do pola savršen, čekati će tebe da od moje pustinje napraviš svoju oazu.
Moje jučer.
Suviše daleko da bi mi dahtalo za vratom, a ipak je prisutno.
Dan prolazi, i stvarnost se mijenja. Nove želje mijenjaju stare, i često kajanje zamijeni sve one trenutke što lekcijama pobjeda sam zvao.
Vrijeme nas pretiče.“Ja sam kao na brodu, vrijeme je vjetrovito i čujem kako me more zove. Priđem ogradi, pogledam dolje i vidim sebe u vodi, kako se utapam…”
– Gospodar igre. S.Š.