Ptico, odcvrkutala si pjesmu s moga ramena…
Znam da postojiš negdje i da smo se mimoišli, i lagao bih da kažem da je dovoljno.
Prisutan je osjećaj tvog postojanja, iako te gotovo nestvarne slike bježe sa horizonta pamćenja. Poneki zupčanik sjećanja preskoči, i sve dalje su obrisi mene.
Maglovito je ovih dana, ali proći će. Svanuti će nam neki novi dan, sa sve suncem i plavim nebom. I on kao takav, do pola savršen, čekati će tebe da od moje pustinje napraviš svoju oazu.